Jezička svest na Balkanu kod Srba, Grka i Turaka u periodu XVIII-XX vek
La conscience linguistique chez les Serbes, les Grecs et les Turcs dans les Balkans - XVIIIème - XXème siècles
Апстракт
Pitanje jezičke svesti na Balkanskom poluostrvu je usko vezano za iskazivanje nacionalnog identiteta bilo kog balkanskog naroda preko svog jezika. Prema njemu su se u naznačenom periodu njegovi govorni predstavnici različito odnosili, a pre svega učena elita. Grci i Turci su imali nasleđeno i usađeno verovanje u neprikosnovenost svojih svetih jezika (grčki, arapski i persijski), dok je kod Srba traganje za vlastitim jezičkim izrazom trajalo tokom celog perioda prosvetiteljstva i romantizma, sve do pojave Vuka Karadžića. Međutim, Vuk nije pravio nacionalne razlike između samih govornika srpskog jezika, pa se pod srpskim jezikom, kako se vidi u njegovom članku 'Srbi i Hrvati' iz 1836. godine, podrazumevaju današnji odeliti jezici srpski, hrvatski i bosanski (bošnjački). Ovakav njegov stav, jak ultranacionalistički i prosrpski, bio je iskazan u periodu kada su u Austriji ne samo Srbima, nego i Hrvatima, bila gušena sva nacionalna i ljudska prava. Svrstavajući ova dva naroda pod istu kapu,... Vuk je želeo da homogenizuje sve govornike po jeziku slične, ne dopuštajući ikakvu mogućnost postojanja drugih naroda osim srpskog kada je jezik u pitanju. Ovakvu jezičku homogenost nisu imali Grci, budući da su vođene oštre rasprave oko toga kojim jezikom Grci treba da govore - katarevusom (καθαρεύουσα), učenim, ili narodnim, dimotikom (δημοτική). Homogenost su postizali jedino preko ujednačenog sistema obrazovanja. Turci su, od poslednjih decenija XIX veka, a naročito posle dolaska Kemala Ataturka na vlast u drugoj deceniji HH stoleća, nastojali da se vrate svojim korenima, odričući se svega što nije bilo izvorno tursko. Centar za turski jezik formiran je sa ciljem da se izvrši čišćenje jezika od svih tuđica (odnosno - orijentalizama) u sintaksi i rečniku, čime je jezičko pitanje direktno uvedeno u turski nacionalni program. Ovakvo čišćenje bilo je prethodno izvršeno i u grčkom jeziku posle prihvatanja Koraisovog srednjeg rešenja (μέση οδός) 1804. godine i uvođenja katarevuse kao zvaničnog jezika Grka, odnosno Vukovske reforme srpskog jezika i pravopisa u kneževini Srbiji 1868. godine od kada su u jeziku postupno odbacivani svi elementi slavjanoserbskog jezika. Ova tri primera srpski, grčki, turski - govore nam da nema gotovog rešenja u vezi sa jezičkom i nacionalnom svešću, bez obzira da li je nacionalizam direktno uključen.
L'émancipation linguistique dans les Balkans va de pair avec l'émancipation nationale, la construction de l'État s'accompagne de la construction de 'sa' langue. La simplicité d'un texte écrit en 1836 par Vuk Karadzic grave le moment précis du passage d'une pré nation à une nation, en définissant le peuple serbe par un seul et unique critère ' objectif ' - la langue maternelle. Dans le cas grec, il paraît souhaitable de dire que la conscience linguistique a précédé la conscience nationale, sans que cette dernière ait été forcément le fruit de la première. Pour pouvoir faire partie du chœur des ' nations civilisées ', la Turquie moderne du Kemal Atatürk a jugé indispensable de l'épurer de ses emprunts ' orientaux ' (i.e. arabe et perse).
Кључне речи:
Vuk Karadzic / les Turcs / les Serbes / les Grecs / les Balkans / Koraï / Kemal Atatürk / conscience nationale / conscience linguistiqueИзвор:
Примењена лингвистика, 2008, 9, 251-257Издавач:
- Univerzitet u Novom Sadu - Filozofski fakultet, Novi Sad i Društvo za primenjenu lingvistiku, Novi Sad
Институција/група
Filološki fakultet / Faculty of PhilologyTY - JOUR AU - Mutavdžić, Predrag PY - 2008 UR - https://repff.fil.bg.ac.rs/handle/123456789/391 AB - Pitanje jezičke svesti na Balkanskom poluostrvu je usko vezano za iskazivanje nacionalnog identiteta bilo kog balkanskog naroda preko svog jezika. Prema njemu su se u naznačenom periodu njegovi govorni predstavnici različito odnosili, a pre svega učena elita. Grci i Turci su imali nasleđeno i usađeno verovanje u neprikosnovenost svojih svetih jezika (grčki, arapski i persijski), dok je kod Srba traganje za vlastitim jezičkim izrazom trajalo tokom celog perioda prosvetiteljstva i romantizma, sve do pojave Vuka Karadžića. Međutim, Vuk nije pravio nacionalne razlike između samih govornika srpskog jezika, pa se pod srpskim jezikom, kako se vidi u njegovom članku 'Srbi i Hrvati' iz 1836. godine, podrazumevaju današnji odeliti jezici srpski, hrvatski i bosanski (bošnjački). Ovakav njegov stav, jak ultranacionalistički i prosrpski, bio je iskazan u periodu kada su u Austriji ne samo Srbima, nego i Hrvatima, bila gušena sva nacionalna i ljudska prava. Svrstavajući ova dva naroda pod istu kapu, Vuk je želeo da homogenizuje sve govornike po jeziku slične, ne dopuštajući ikakvu mogućnost postojanja drugih naroda osim srpskog kada je jezik u pitanju. Ovakvu jezičku homogenost nisu imali Grci, budući da su vođene oštre rasprave oko toga kojim jezikom Grci treba da govore - katarevusom (καθαρεύουσα), učenim, ili narodnim, dimotikom (δημοτική). Homogenost su postizali jedino preko ujednačenog sistema obrazovanja. Turci su, od poslednjih decenija XIX veka, a naročito posle dolaska Kemala Ataturka na vlast u drugoj deceniji HH stoleća, nastojali da se vrate svojim korenima, odričući se svega što nije bilo izvorno tursko. Centar za turski jezik formiran je sa ciljem da se izvrši čišćenje jezika od svih tuđica (odnosno - orijentalizama) u sintaksi i rečniku, čime je jezičko pitanje direktno uvedeno u turski nacionalni program. Ovakvo čišćenje bilo je prethodno izvršeno i u grčkom jeziku posle prihvatanja Koraisovog srednjeg rešenja (μέση οδός) 1804. godine i uvođenja katarevuse kao zvaničnog jezika Grka, odnosno Vukovske reforme srpskog jezika i pravopisa u kneževini Srbiji 1868. godine od kada su u jeziku postupno odbacivani svi elementi slavjanoserbskog jezika. Ova tri primera srpski, grčki, turski - govore nam da nema gotovog rešenja u vezi sa jezičkom i nacionalnom svešću, bez obzira da li je nacionalizam direktno uključen. AB - L'émancipation linguistique dans les Balkans va de pair avec l'émancipation nationale, la construction de l'État s'accompagne de la construction de 'sa' langue. La simplicité d'un texte écrit en 1836 par Vuk Karadzic grave le moment précis du passage d'une pré nation à une nation, en définissant le peuple serbe par un seul et unique critère ' objectif ' - la langue maternelle. Dans le cas grec, il paraît souhaitable de dire que la conscience linguistique a précédé la conscience nationale, sans que cette dernière ait été forcément le fruit de la première. Pour pouvoir faire partie du chœur des ' nations civilisées ', la Turquie moderne du Kemal Atatürk a jugé indispensable de l'épurer de ses emprunts ' orientaux ' (i.e. arabe et perse). PB - Univerzitet u Novom Sadu - Filozofski fakultet, Novi Sad i Društvo za primenjenu lingvistiku, Novi Sad T2 - Примењена лингвистика T1 - Jezička svest na Balkanu kod Srba, Grka i Turaka u periodu XVIII-XX vek T1 - La conscience linguistique chez les Serbes, les Grecs et les Turcs dans les Balkans - XVIIIème - XXème siècles EP - 257 IS - 9 SP - 251 UR - conv_1282 ER -
@article{ author = "Mutavdžić, Predrag", year = "2008", abstract = "Pitanje jezičke svesti na Balkanskom poluostrvu je usko vezano za iskazivanje nacionalnog identiteta bilo kog balkanskog naroda preko svog jezika. Prema njemu su se u naznačenom periodu njegovi govorni predstavnici različito odnosili, a pre svega učena elita. Grci i Turci su imali nasleđeno i usađeno verovanje u neprikosnovenost svojih svetih jezika (grčki, arapski i persijski), dok je kod Srba traganje za vlastitim jezičkim izrazom trajalo tokom celog perioda prosvetiteljstva i romantizma, sve do pojave Vuka Karadžića. Međutim, Vuk nije pravio nacionalne razlike između samih govornika srpskog jezika, pa se pod srpskim jezikom, kako se vidi u njegovom članku 'Srbi i Hrvati' iz 1836. godine, podrazumevaju današnji odeliti jezici srpski, hrvatski i bosanski (bošnjački). Ovakav njegov stav, jak ultranacionalistički i prosrpski, bio je iskazan u periodu kada su u Austriji ne samo Srbima, nego i Hrvatima, bila gušena sva nacionalna i ljudska prava. Svrstavajući ova dva naroda pod istu kapu, Vuk je želeo da homogenizuje sve govornike po jeziku slične, ne dopuštajući ikakvu mogućnost postojanja drugih naroda osim srpskog kada je jezik u pitanju. Ovakvu jezičku homogenost nisu imali Grci, budući da su vođene oštre rasprave oko toga kojim jezikom Grci treba da govore - katarevusom (καθαρεύουσα), učenim, ili narodnim, dimotikom (δημοτική). Homogenost su postizali jedino preko ujednačenog sistema obrazovanja. Turci su, od poslednjih decenija XIX veka, a naročito posle dolaska Kemala Ataturka na vlast u drugoj deceniji HH stoleća, nastojali da se vrate svojim korenima, odričući se svega što nije bilo izvorno tursko. Centar za turski jezik formiran je sa ciljem da se izvrši čišćenje jezika od svih tuđica (odnosno - orijentalizama) u sintaksi i rečniku, čime je jezičko pitanje direktno uvedeno u turski nacionalni program. Ovakvo čišćenje bilo je prethodno izvršeno i u grčkom jeziku posle prihvatanja Koraisovog srednjeg rešenja (μέση οδός) 1804. godine i uvođenja katarevuse kao zvaničnog jezika Grka, odnosno Vukovske reforme srpskog jezika i pravopisa u kneževini Srbiji 1868. godine od kada su u jeziku postupno odbacivani svi elementi slavjanoserbskog jezika. Ova tri primera srpski, grčki, turski - govore nam da nema gotovog rešenja u vezi sa jezičkom i nacionalnom svešću, bez obzira da li je nacionalizam direktno uključen., L'émancipation linguistique dans les Balkans va de pair avec l'émancipation nationale, la construction de l'État s'accompagne de la construction de 'sa' langue. La simplicité d'un texte écrit en 1836 par Vuk Karadzic grave le moment précis du passage d'une pré nation à une nation, en définissant le peuple serbe par un seul et unique critère ' objectif ' - la langue maternelle. Dans le cas grec, il paraît souhaitable de dire que la conscience linguistique a précédé la conscience nationale, sans que cette dernière ait été forcément le fruit de la première. Pour pouvoir faire partie du chœur des ' nations civilisées ', la Turquie moderne du Kemal Atatürk a jugé indispensable de l'épurer de ses emprunts ' orientaux ' (i.e. arabe et perse).", publisher = "Univerzitet u Novom Sadu - Filozofski fakultet, Novi Sad i Društvo za primenjenu lingvistiku, Novi Sad", journal = "Примењена лингвистика", title = "Jezička svest na Balkanu kod Srba, Grka i Turaka u periodu XVIII-XX vek, La conscience linguistique chez les Serbes, les Grecs et les Turcs dans les Balkans - XVIIIème - XXème siècles", pages = "257-251", number = "9", url = "conv_1282" }
Mutavdžić, P.. (2008). Jezička svest na Balkanu kod Srba, Grka i Turaka u periodu XVIII-XX vek. in Примењена лингвистика Univerzitet u Novom Sadu - Filozofski fakultet, Novi Sad i Društvo za primenjenu lingvistiku, Novi Sad.(9), 251-257. conv_1282
Mutavdžić P. Jezička svest na Balkanu kod Srba, Grka i Turaka u periodu XVIII-XX vek. in Примењена лингвистика. 2008;(9):251-257. conv_1282 .
Mutavdžić, Predrag, "Jezička svest na Balkanu kod Srba, Grka i Turaka u periodu XVIII-XX vek" in Примењена лингвистика, no. 9 (2008):251-257, conv_1282 .